78. GUMBEKOVI DANI

Share

Kao i protekle tri godine i ovaj će histrionski ožujak biti posvećen Gumbeku i cabaretu. Jer, i Gumbek i cabaret važni su histrionski međaši, od samih početaka do danas. Gumbekovi dani su u protekle tri godine svojim najuspjelijim predstavama pokazali da i onda kada se nekadašnji oblik cabareta gubi ili transformira, njegovo naslijeđe ostaje živo, prvenstveno u glumačkom izrazu usmjerenom izravnom obraćanju i očaravanju gledatelja. Mladen Crnobrnja – Gumbek je i svoju posljednju ulogu odigrao u Histrionu. Bilo je to u jesen 1999. godine u „Doktoru pod mus“, J.B. Molièra na Opatovini. Tada smo još maštali o Histrionskom domu koji se danas diči i Gumbekovim poprsjem. Stoga, odlučismo da Gumbek ima svoje dane i to ne slučajno u mjesecu kada se budi proljetni život i kada trešnje na njegovoj Trešnjevci sramežljivo počnu pupati. U monografiji koja je tiskana u povodu obilježavanja četrdesete godišnjice glumačkog djelovanja (1998.), Srećko Lipovčan je napisao: „U njemu je sve histrionsko!“ Postoje glumci predodređeni za veliku pozornicu i veliko gledalište. To su glumci jakog stasa i glasa, a uz to još i plemenito uznosite pojave i nastupa. Glumci koje lako možemo zamisliti kao brončana poprsja u svečanom predvorju nacionalnog nam glumišta. Postoje, međutim, i glumci stvoreni i krojeni za nešto posve oprečno. Stavite li ih na pozornicu uokvirenu zlatnim ovalom, pred potkovasto gledalište sazdano od višekatnih loža i urešeno kristalnim svijećnjacima, pokazat će se da oni tu ne pripadaju. To nije njihov prirodni okoliš, pa djeluju strano i neprikladno. Tijelo i duh glumčev traže sebi primjerenu vrstu glumišta kojemu će pripasti i koje će stvarati. Tako je Mladen Crnobrnja, od milja odvajkada zvani Gumbek, pronašao svoje kazalište u starom Jazavcu, a negdašnji Jazavac u kavani Bled u Medulićevoj našao je u Gumbeku svog glumca. Trešnjevački fakin našao se 1964. na popisu izvođača drugoga po redu kabaretskog programa Jazavac, pod nslovom Da li su dva i dva četiri? I onda se više nije dao otpraviti. Samozvani glumac i samozvano kabaretsko kazalište, kako znamo, sreli su se i zauvijek združili. Fadil Hadžić, utemeljitelj, ravnatelj, pisac, i Gumbek, glumac, postali su i ostali jedinim postojanim kositrenim vojnicima nekoć Jazavca, danas Kerempuha, poistovjetili se s njime i postali mu zaštitnim znakom. Nažalost početkom siječnja napustio nas je i Fadil dobri duh kulturnog života Zagreba. Gotovo puna četiri desetljeća. Igrao je Gumbek često na televiziji, filmu, gostovao u drugim kazalištima i družinama, ali matičnu kuću nikada nije napuštao pripadajući joj tijelom i duhom. Gumbeku neprijeporno pripada izdvojeno mjesto u hrvatskom glumištu. Osobitost Gumbekove glumačke osobnosti počivala je u važnoj činjenici da je on bio osoba koja je znala i mogla uvjerljivo glumiti. Zaludu bi mu bio sav trud i umijeće kada ne bismo u njegovoj pojavi na pozornici prepoznali osobnost. A da bi se imalo hvale vrijedan značaj iliti karakter, ne treba biti jaka glasa i stasa niti biti prikladan za pozlaćeni portal Velikoga teatra. Ali, zato treba imati dušu i duh, pamet i vrline. A duh i duhovitost bliski su ne samo po zajedničkom korijenu. Čovjek bez duha ne može biti duhovit. Duhovit čovjek pak mora imati duha. Duhoviti glumac zacijelo je i otjelovljenje duha u igri. Duhovita osoba Gumbek bio je obdaren i glumačkim sposobnostima, pa smo ga zato i doživljavali u svoj punini rođenoga glumca-komičara. Htjela to priznati ili ne službena, akademska, namrgođena kazališna prosudba koja od pamtivijeka zazire od smijeha i zabavljača, a u korist mračnjaka i zagonetača. A trebalo je uistinu biti smrknuti mračnjak da nas Gumbek na pozornici ne obraduje, na razgali i ne izazove barem smiješak. Jer, on je doista bio neobičan čovjek i glumac koji je, moguće, došao na svijet s poslanjem da oko sebe širi radost i duhovnost. Gumbek je bio živa knjiga smijeha i zaborava. Privremenoga, kratkotrajnoga, ali ipak neporecivo blagotvornoga. I treba li uopće napominjati: duhovitost nepatvoreno gradskoga, zagrebačkoga podrijetla koja se ubrzano i, bojim se, neobnovljivo gubi s naših ulica, trgova, kavana… Gumbek mi je povjerio režiju predstave s kojom je proslavio svoju 40. obljetnicu kazališnog rada. Predstava se zvala Hist(o/e)rijada Senkera-Mujičića-Škrabea, a on je upravo genijalno utjelovio lik Domobrana Jambreka. I danas mi zvone njegove riječi iz te predstave: „Mi ovaj rat ‘zgubili ne bumo!“ I nismo, dragi Gumbek, stoga i imamo Gumbekove dane u Histrionskom domu.