20. lipanj 1960. NA BRDU JOSIPOVAC PONAD KRAPINE, PRONAĐENA TRI ŠILJKA SREDNJOVJEKOVNIH STRELICA – to su tzv. četverobridne strijele rombičnog presjeka. Potječu iz rimskih vremena. Pronađeni primjerci prilično su dugački (9,5 cm), a vjerojatno pripadaju samostrijelu.
24. lipnja 1934. – U KRAPINI SVEČANO OTVOREN SOKOLSKI DOM LJUDEVIT GAJ
– dom je izgrađen po nacrtu krapinskog graditelja Emilijana Milana Topfera na zemljištu darovanom od Centralne banke d.d. tik uz Krapinčicu u neposrednoj blizini Kneippovog lječilišta. U prigodi otvorenja upriličen je slet Zagorskoga sokolskog okružja. Gajev dom 1959. pretvoren je u proizvodnu halu poduzeća Kotka.
25. lipnja 1971. – PUŠTEN U PROMET AUTOBUSNI KOLODVOR U KRAPINI (u ulici Ivana Rendića)
IVAN KRIZMANIĆ
Rođen: 2. lipnja 1766. u Vučjoj Gorici – Hum na Sutli
Umro: 26. lipnja 1852. u Omilju kraj Sv. Ivana Zeline
Mecena i prevoditelj, polazio varaždinsku gimnaziju, a studirao filozofiju i teologiju u Zagrebu, Beču i Pešti, gdje je nakon zaređenja 1789. prefekt seminara, potom profesor u Zagrebu, pa župnik i opat u Mariji Bistrici. Njegov župni dvor bio je stjecište hrvatskih preporoditelja za čije ga ideja oduševljava Janko Drašković, a Gajeva žena Paulina bila mu je nećakinja. Pisao je na njemačkom (3 dnevnička putopisa) i hrvatskom kajkavskom izrazu, na koji je prevodio s engleskog (Milton, Schakaspeare), latinskoga, ali i s hrvatskoga na njemački jezik (Kanižlić).
26. lipnja 1932. – POSVEČENJE KAPELE SRCA ISUSOVA U KRAPINSKOM POLJU
– izgrađena trudom, naporom i dobrotom krapinskih građana, uglavnom trgovaca i obrtnika, koji su financirali gradnju. Mještani Mihaljekovog Jarka, Polja i Straže 1995. obnavljaju je po uzoru na svoje djedove.
DR. STJEPAN ORTNER
Rođen: 26. lipnja 1869. u Krapini
Umro: 19. kolovoza 1935. u Krapini
Po zanimanju bio je pravnik, no više se isticao kao pisac, povjesničar i dobrotvor Zagoraca. Počeo je kao pristav Sveučilišne knjižnice u Zagrebu gdje je, služeći se povijesnim listinama i knjigama istraživao proučavao prošlost Krapine. Sakupljena saznanja objavljuje u knjizi Povijest gradine i trgovišta Krapine (1899.). Ova knjiga reprint doživljava 1993., a još uvijek vrijedno je djelo u proučavanju kulturno-povijesnih znamenitosti Krapine.
Ortner od 1905.-1909. izdaje i uređuje časopis Hrvatski Zagorec, a od 1905.-1911. mjesečnik Hrvatski pravnik. Bio je tajnik Hrvatskog društva za pučku prosvjetu i urednik časopisa Pučka prosvjeta. U Krapini je 1902. osnovao pučku knjižnicu. U Zagrebu je više godina držao Zagorski konvikt u kojem je besplatno školovao siromašnu zagorsku djecu. Kao doktor prava u Zagrebu je držao odvjetničku kancelariju. Nakon prvog svjetskog rata bio je narodni poslanik Kotara Krapine.
Kritički se osvrtao na inertnosti intelektualaca koji premalo čine na edukaciji, poglavito seljačkog stanovništva, jer već onda uviđa da bez znanja nema ni napretka. Sudbina je htjela da nije imao djece, ali je zato svu svoju ljubav prenio, kao da odgaja vlastitu djecu, na svoj grad Krapinu, Zagorje i ljubljenu mu domovinu Hrvatsku.
Prilikom stote obljetnice rođenja dr. Ljudevita Gaja, Ortner ističe Gajev veliki doprinos u buđenju nacionalne svijesti u Hrvata te njegov nemjerljiv doprinos uređivanju pravopisa i prvih hrvatskih novina. S jednakom ljubavlju opisuje djelovanje još jednog Ilirca, Pavla Stoosa. Njegov književni opus odlikuje edukativnu i zabavnu komponentu, kojima se obraća hrvatskom seljaku posebice, ne bi li ga uzdigao i primorao da sam više pridonese svom intelektualnom razvoju.
28. i 29. lipnja 1937. – EUHARISTISKI KONGRESI U KRAPINI
– održani pod vodstvom preuzvišenog Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Desetke tisuća zagorskih vjernika i preuzvišenog nadbiskupa, pozdravio je dr. Edo Krušlin (liječnik) ispred Gradskog poglavarstva Kraljevskog poveljnog trgovišta Krapine. Svima je u nezaboravnom sjećanju ostala Lurdska procesija sa svijećama, s uzvisine Trškog Vrha u Krapini. Njihov su odsjaj vidjeli iz okolnih naselja, a zajednička molitva probijala se između bregova. Pratilo ih je i nekoliko limenih glazbi.
1. lipnja 1903. – službeno otvoreno Kneippovo lječilište poznato i kao krapinske mrzlice
– Osnivanjem Kneippovoga lječilišta Krapina postaje središte zdravstvenog turizma, pacijenti se liječe prirodnom terapijom. Tu je 1905. bilo na liječenju 260, a 1911. čak 630 bolesnika. Bio je to tada jedini hrvatski zavod koji je slijedio Kneippov način lječenja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a jedan od rijetkih u onodobnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Hoteli i gostionice u Krapini imali su u svojoj ponudi Kneippovu kuhinju, po kojoj se sva hrana priređivala prema liječničkim propisima.
ANTE KOVAČIĆ
Rođen: 6. lipnja 1854. u selu Oplazniku iznad Sutle
Umro: 10. prosinca 1889. Glina/Zagreb
Hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik. Školu je polazio u Mariji Gorici. Bio je dijete siromašnih seljaka, ali se isticao izrazitom prirodnom bistrinom pa je, zahvaljujući tuđoj pomoći, završio u Zagrebu gimnaziju i doktorirao. Kovačić pripada onoj skupini pisaca koja je žestoko osuđivala stanje u Hrvatskoj i razračunavala se sa zaostalošću, filistarstvom i sluganstvom. Sve jači, sve oštriji i ubojitiji na peru, a istodobno sve više pritiješnjen uza zid života, Kovačić je u nekoliko navrata bio na rubu egzistencije. Posljednja slamka za koju se grčevito uhvatio bilo je otvaranje odvjetničkog ureda u Glini. Nadao se da će ondje naći mir, spasiti sebe i obitelj. Na žalost, bilo je kasno. Nakon samo 35 godina života umro je poremećena uma u zagrebačkome Stenjevcu. U registraturi je najvažniji hrvatski roman 19. st. Realizam, kojeg ima i previše, katkad postaje pukom dokumentarnošću. No, sve vrline i mane Kovačićeve darovitosti lako se sagledavaju upravo zbog tog obilnog realističkog nastojanja. U njegovoj prozi je toliko ljubavi i stradanja, zanosa i otrova, nevjerojatnih zapleta i isto takvih raspleta, izrazitog smisla za komiku i karikaturu, da on zapravo sažima sve ono najbolje što se stvaralo na hrvatskome književnom sjeveru tijekom cijeloga 19. st.
TOMISLAV LIPLJIN
Rođen: 5. prosinca 1937. u Varaždinu
Umro: 6. lipnja 2008. u Varaždinu
U stalnom je angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu kao dramski glumac, uz jedan kraći prekid, od 1960. do smrti 2008. U matičnom kazalištu odigrao je više od 150 uloga. U jednom mandatu, od 1983. do 1987., bio je direktor Kazališta, a više puta u v.d. direktora. Auktor je Rječnika varaždinskoga kajkavskog govora, najvećega kajkavskog rječnika lokalnog govora. Preveo je na kajkavski odnosno adaptirao i lokalizirao srednjovjeke francuske farse Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsu o bednju (premijerno izvedene u HNK u Varaždinu 1990. pod zajedničkim nazivom Bogi Ivač, u režiji Vladimira Gerića), Jedermann iliti Vsakovič Huga von Hofmannsthala (premijerno izveden u HNK u Varaždinu 1996., u režiji Georgija Para), Mnogo vike ni za što /Puno larme a za ništ Williama Shakespearea (premijerno izvedeno u HNK u Varaždinu 1993. u režiji Vladimira Gerića) i Hamlet Williama Shakespearea (premijerno izveden 1997. u režiji Vladimira Gerića). Neizvedene su njegove kajkavizacije Don Quiote Vladimira Bulgakova (po narudžbi HNK u Varaždinu) i Hvalisavi vojnik Plauta. U većem boju predstava varaždinskoga kazališta bio je jezični savjetnik ili auktor djelomičnih kajkavizacia. Igrao je na filmu i TV (npr. u seriji Gruntovčani). Dobitnik je više glumačkih i drugih nagrada (nagrada za glavnu mušku ulogu na Festivalu glumca, za ulogu Valenta Žganca u predstavi Lamentacije Valenta Žganca, nagrada za kajkavizaciju Bogog Ivača na Danima satire, Nagrada Grada Varaždina za životno djelo, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića).
7. lipnja 1907. – SELJAK DRAGUTIN VORIH IZ KRAPINSKE PODGORE ISKOPAO 1000 SREBRNIH SITNIŠA I 4 ZLATNIKA
– u ovom Podgorskom nalazu jedan zlatnik bio je od kralja Sigusmunda (1386.-1437.), dva od Vladislava I. (1440.-1444.) i jedan od Ladislava V. Postuma. Od srebrenjaka najviše je bilo bavarskog novca (402 komada), zatim novac salzburških nadbiskupa (189 komada), austrijski novac ( 91 komad), a ostalo je bio mletački i češki.
9. lipnja 1834. županijska skupština u Varaždinu,
čiji je vijećnik bio i Ivan Bradica, prihvatila je njegov prijedlog i želju da se u Sv. Križu Začretju osnuje pučka škola. Županijska skupština odredila je za plaću učitelja i orguljaša godišnje 225 forinti srebra. Župnik Ivan Bradica vodio je računa i o tome da učitelj dobije zemljište za vrt, pa je tim povodom zamolio groficu Amaliju Sarmage da daruje zemlju za učitelja. Ona je to i učinila, te darovala 1 jutro zemlje na dubravi (Časopis za kulturu Hrv. zagorje)
ANTUN MIHANOVIĆ
Rođen: 10. lipnja 1796. u Zagrebu
Umro: 14. studenoga 1861. u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca
U Zagrebu završava pučku školu, gimnaziju i filozofiju. U Beču je slušao pravo. Poslije studija, vratio se u Zagreb, a potom pošao u vojnu službu u Veneciju i Padovu. Izdržao je nekoliko godina, pa u Budimu i Rijeci, te ponovno u inozemstvu. Nakon povratka stupio je u političku službu kao gubernijski tajnik u Rijeci. Zastupnik je Rijeke na Požunskom saboru 1827., ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. Prvi je austrijski konzul 1836. u Beogradu. U istom svojstvu nekoliko godina boravi u Solunu, poslije toga u Trapezuntu, Smirni, Carigradu i Bukureštu.
Ime Antuna Mihanovića postaje simbolom nacionalnog ponosa Hrvata, a ovu neprolaznu slavu stekao je znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. To je danas hrvatska himna Lijepa naša domovino, koju je uglazbio časnik u Glini Josip Runjanin.
Mihanović je studirao pravo u Beču u doba kad se tu razvijala filologija i sam se počinje više zanimati za nju. Počinje više cijeniti svoj jezik, zato je napisao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. U tom važnom spisu, koji se pojavio prije Ilirskog preporoda, Mihanović za hrvatski jezik traži mjesto koje su svojim jezicima dali drugi narodi. To je bio prosvjed protiv latinskog, jer je smatrao da se narodnim jezikom najbolje može iskazati što se želi. Samo se na njemu može stvarati narodna kultura. Slava što ju je Mihanović stekao pjesmom Hrvatska domovina, odnosno Lijepa naša domovino, čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska ležala u dubokom snu i kad je Gaj na sve strane tražio među malobrojnim hrvatskim piscima suradnike za svoju Danicu.
